@stonex:
evo, ja cu da ti ispricam istinitu pricu o tome sta moze da uradi jedan od tih genijalaca kad drustvo nekim
cudom zadrema pa mu se pusti da radi sta moze.
Prica pocinje negde 1963-ce u Beogradu. Jedan Korculanin, Georgije Lukatela (
http://www.haskins.yale.edu/STAFF/lukatela.html)
sedi negde u Beogradu, u svom docentskom ofisu i cita clanak o novoj digitalnoj tehnologiji prenosa glasa - PCM.
Zakljucuje da je u tom pristupu buducnost, i sa svoja dva studenta postdiplomca, inace stalno zaposlenih u istrazivackom
institutu Elektronske Industrije (EI-IRI, danasnji Iritel) krece da se malo intenzivnije zanima za temu, medju prvima u
Evropi.
Kao epilog:
za nekih X godina posle toga, Elektronska Industrija (EI, Batajnica) ovladava proizvodnjom prvog komercijalnog
PCM terminala, i u nekoliko kasnijih godina premrezavaju (ne znam konkretne procente) prilican broj trasa i lokacija.
Ta dva studenta postaju profesori (Dusan Drajic, Grozdan Petrovic), osniva se ceo odsek za digitalne telekomunikacije.
Tokom pregovora sa jednom vecom svetskom telekomunikacionom firmom, strucnjaci firme savetuju nase da 'Grozdanov
tim moze to sigurno da vam napravi', cudeci se zasto se kupuje nesto iz sire ponude potrebnih modula.
Sa osnovane katedre izlaze studenti u rojevima. Medju njima i ja. Davne 87-me po povratku sa letovanja ceka me rano
ujutro kafica, kolaci, (od keve) i...sveze novine namerno okrenute na zadnju stranu, gde su oglasi za posao (od caleta).
Prijavljujem se, i zajedno sa
30 kolega sa godine bivam u roku od 4-5 dana primljen u Ei-Pupin. Trebali su im ljudi,
jer je bilo posla.
Dakle, Y godina posle, osim istrazivackog instituta i fakulteta postoji i firma sa 250-300 zaposlenih koja pravi proizvode
koje podmiruju domace potrebe. Medju inzenjerima ima vec nekoliko generacija, a najstariji mogu komotno da budu ocevi
onim najmladjima. U najbolja vremena, bilo je i oko 50-tak tehnicara zaposlenih na sklapanju i testiranju uredjaja.
Cemu je vredelo znanje pokupljeno na tom fakultetu i u toj firmi ?
Dovoljno da dobijem svoj prvi posao u Kaliforniji, u Silicijumskoj Dolini. Videvsi moju radnu svesku u kojoj sam bistrio tehnicke
detalje, pitavsi me par pitanja (kako radi PLL, mikrokontroleri,...) glavni inzenjer mi u roku od par dana daje ponudu za posao
sa sasvim pristojnom platom.
Firma Ei-Pupin i dan-danas postoji (verovatno pod drugim imenom), naravno da vise i ne proizvodi (jer je ruku na srce i ono
sto je bilo proizvodjeno radilo, ali je bilo pravljeno u starijoj tehnologiji, sa diskretnim tranzistorima), ali sve vreme nije prestajala
da radi i zaposleni dan danas prilicno normalno zaradjuju i zive.
Malo je bizarna (i mimo glavnog toka) prica o mom prvom sefu u toj firmi. Bio je zanimljiv lik, dobar inzenjer, ali se odmah
videlo da ima stofa za politiku. Omiljena fora mi je bila da ga uhvatim kako posle rucka uz kafu 'drzi tezgu' pricajuci price
prepune tadasnjih polticarskih fraza, da ga prekinem uz molbu da ponovi da zapisem...nasta bi me obicno gadjao necim
(gumica, olovka). Pre par godina je umro na poziciji gradonacelnika Beograda.
Konkretne brojeve:
- broj studenata sa stecenim kvalitetnim znanjem
- broj inzenjera i tehnicara sa dobro placenim poslom u zemlji
- broj ugradjenih telefonskih centrala i terminala napravljenih u domacim uslovima za domace trziste
- placeni porez, doprinose za zdravstveno, socijalno, ....
ostavljam tebi da ih grubo proracunas.
A sve je krenulo od jednog genijalnog koga su samo pustili da normalno stvara i radi svoj posao
[Ovu poruku je menjao milanche dana 08.01.2009. u 05:38 GMT+1]