Kod nas smrtna kazna nije izvršena ni nad onima koji su na nju bili osuđeni, barem tokom devedesetih dok je još uvek postojala.
Da li neko zna šta se desilo sa čuvenim "slučajem Pohorska", gde su počinioci pobili celu porodicu čini mi se, ili bar majku i maloletnog sina, na osnovu pogrešnog tipa, zato što je neko "primetio da mali ima skupe patike".
Osuđeni su osmatrali porodicu, pratili njihove dnevne aktivnosti, i na dan kada su krenuli u akciju pretpostavili su da je u kući samo majka. Međutim desilo se da sin tog dana nije otišao u školu i ubili su i njega kao svedoka. Naravno nisu našli ništa, nikakve pare niti dragocenosti kao motiv pljačke.
Kada su ih u policiji pitali zašto su ubili dete, jedan od njih je doslovno odgovorio "ko ga hebe, trebalo je da bude u školi".
Osuđeni su na smrtnu kaznu ali koliko ja znam u vreme dok je još bila zakonita nije izvršena. Ne znam šta je posle bilo s njima. Bila je svojevremeno i emisija o tom slučaju.
Šta ćemo s takvima? Osuđenici na smrt ili doživotnu robiju se ne libe da ubijaju i u zatvoru - nemaju šta da izgube.
Neminovno je da nekada strada i neko nevin, ali ništa i niko nije savršen.
U Americi je smrtna kazna kao ultimativna kazna po meni neophodna kao zaprećena, kao i pravo na nošenje oružja. Zamislite da svako ima pravo da nosi oružje a da država nema pravo da oružje primeni protiv njega, ako ga zloupotrebi.
Citat:
U Srbiji je streljački stroj poslednji put sazvan 14. februara 1992. godine, kad je u somborskom Okružnom zatvoru izvršena smrtna kazna nad Johanom Drozdekom, zbog svirepog ubistva šestogodišnje devojčice.
U trenutku ukidanja smrtne kazne, među osuđenim na smrt zatekli su se:
* Ilija Vujić zvani Bumbar, zbog ubistva Vere Židić i njenog maloletnog sina u njihovom stanu u Pohorskoj ulici, u Beogradu. Prvi put, posle dve decenije, ovu najtežu osudu doneo je Okružni sud u Beogradu, 17. novembra 1994. godine
* Borislav Čolić, kojeg je Okružni sud u Novom Sadu dva puta osudio na smrt, zbog ubistva tročlane porodice u Futogu: muža, trudne žene i njihovog trogodišnjeg sina
* Milan Ivković, zbog ubistva sudije u Nišu
* Zoran Jevremović, zbog pet ubistava u Kragujevcu
* Zlatan Zakić, zbog više ubistava u Prizrenu, počinjenih pre sukoba na Kosovu
* Radovan Joksić, zbog teških razbojništava i trostrukog ubistva u Fruškogorskoj ulici u Beogradu. Kaznu mu je izrekao Okružni sud u Beogradu, juna 1996, a potvrdio VSS
* Mlađa Milovanović iz Jagodine, takođe dva puta osuđen na smrt zbog silovanja i ubistva autostoperke Jelene Đorđević, čije je telo potom zapalio
* Ljubiša Vrbanović zvani Manolo, zbog masakra italijanske porodice Viskardi
* Dejan Anđelković, zbog trostrukog ubistva
* Slavoljub Velić i Slavoljub Jovanović, ubice bračnog para Takač u Subotici
* Vučko Manojlović, najpoznatiji osuđenik na smrt, zbog ubistva zamenika javnog tužioca u Leskovcu Dragomira Krstića, daleke 1984. godine. Čitavih 17 godina, od 1986, svakog dana očekivao je da kazna bude izvršena, što mnogi pravnici ocenjuju velikim apsurdom u domaćoj pravnoj praksi. Primenom blažeg zakona, 2002. godine, aboliran je kaznom od 40 godina zatvora
* Marinko Magda, bivši legionar, zbog serije ubistava u Subotici. Uhapšen je u Mađarskoj i, zbog dela počinjenih na toj teritoriji, osuđen na doživotnu robiju. U Srbiji mu je suđeno u odsustvu, za više teških razbojništava i ubistava.
http://www.revija92.rs/code/navigate.php?Id=536
Sell 'crazy' some place else. We're all stocked up here.