Smatrala sam da je engleski jezik buducnost na Balkanu. Diplomirala sam ga. Svi su me tapsali po ramenu i vikali kako za mene nema zime. Udala sam se za jednog savrsenog
Hercegovca i nekako nas zivot naveo da zivimo na crnogorskom primorju. I opet me svi tapsu, klanjaju se, misle kako cu mlatiti milione. Osim po nekog privatnog casa
malisanima, ja posla nemam. Pocela sam sa trazenjem posla sa dolaskom proleca. Zelim posao u struci, ali kako nisam drzavljanin ove zemlje, nemoguce je zaposliti se u
drzavnoj skoli. Ok. Ajd, recepcija nekog hotela i dremanje po turistickoj agenciji i nije lose za pocetak. Napravim prikladan cv i idem od hotela do agencije mesecima. Udjem
puna samopouzdanja jer sam profesor, kulturna sam, lepa, nisam priprosta i smusena. Verujem de je to dobitna kombinacija, ali... Odgovor je uvek isti. Moja najveca mana je
sto ne znam ruski jezik i nemam diplomu turistickog vodica. Nakon zavrsavanja ozbiljnog drzavnog fakulteta, mislim da je smejurija placati brdo para da bi mi izdali papir na
kome pise da znam istoriju tri njihova grada, sest tvrdjava i pedeset kamena. Najgnusnija cinjenica je da pored svetskog jezika za koji se grabi ceo svet da ga savlada, bez
kog jadan mesar ne moze da se zaposli, a decu obaraju na kraju godine ako ne znaju neki tense, bez kog ne bi znao ni jedan butik ili kavana kako se zovu, oni traze njanjavi,
prasnjavi ruski jezik. Neki odgovor je da ima puno Rusa i da oni nece da govore ni na jednom drugom jeziku osim na svom. Jesam snishodljiva prema toj cinjenici jer u zemlji
koja hoce da udje u EU ne sme da caruje ni jedan jezik sem engleskog i maternjeg kojim bi se sluzilo stanovnistvo od osamdeset godina.
Zbog svega ovoga hocu u privatan biznis. Imam jednu ideju za sebe i ostale koji zive na moru ili u gradu sa rekom, parkovima i sl. Mozda ce vise dame zanimati, jer se radi o
kulinarenju. Kako je moj muz Hercegovac, bilo je pozeljno da se specijalizujem u pravljenju pita, gibanica, krompirusa, pita sa mesom, sa jabukama, sa spanacem... Poenta
ovog romana je pravljenje pita ili palacinki kod kuce i prodavanje po razumnoj ceni turistima. Pretpostavljam da ima ljudi koji bi radije pojeli dobar domaci specijalitet bez
aditiva i dlaka i to po finoj ceni. Cenim da tu ne treba neko vece ulaganje, pa ako ide, ide. Moze se naci neki cist, pristojan deran koji ce sipciti po plazama, parkovima i
prodavati te specijalitete upakovane u finim plasticnim kutijama koji bi se hvatali onom stipaljkom i sluzili sa salveticom.
Ova zamisao je mozda suluda, mozda genijalna, ali je jos uvek u povoju i vreme ce pokazati. Odgovorite me ako mislite da srljam u propast ili kriminal
ili prepisite i picite u kuhinju.