Citat:
Najlošiji smo đaci Evrope
Svog poslednjeg radnog dana profesorka Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu Srbijanka Turajlić daje nam crnu dijagnozu društva u kome živimo, ali i nadu da do preokreta mora da dođe. Praktično, od ovog intervjua, kako kaže, ona nastavlja, sada kao penzioner, da se bori javnom rečju za neku drugačiju Srbiju.
Nekada simbol studentskog i univerzitetskog protesta protiv Miloševićevog režima, priznaje da je svesna da sve što će nam reći nema nikakvog efekta i da bi za nju verovatno bilo „mnogo korisnije“ da podrži neku političku stranku, pohvali neki projekat Vlade ili se ušanči u neki opozicioni blok koji stremi ka vlasti. Ali, ne može.
* Imate li utisak da su pritisci, krize, nerešivi politički čvorovi koji vežu i pritiskaju Srbiju postali jači od kapaciteta društva i političke elite?
- Nismo još toliko propali da su problemi nadvisili i nadjačali naše kapacitete. Ali, rešavanje kriza, gašenje žarišta i istinita borba sa nedaćama koje nas razaraju kao društvo, podrazumeva i neugodne i neprijatne poteze. Naši političari, zarad svoje ušuškanosti ili neobuzdane želje da ostanu na vlasti, pripadaju kategoriji ljudi koja samo odlaže probleme. Guraju ih pod tepih i ne rešavaju ih u začetku, kada se sve može lečiti umerenim merama. Kad gangrena uzme maha, tada se bude i vlastodršci. Kao da znaju da je u toj fazi izlečenje krajnje teško ili nemoguće.
* Jesmo li zbog tog odlaganja zapali ponovo u nekakav mrtav ugao odakle se ne vidi jasno ni razrešenje kosovske drame, ni evropski drum, a sliku nam je zamrljala neizvesnost?
- Paradigma našeg stanja je upravo stanje na Kosovu. Decenijama je tamo narastao problem koji nije rešavan. Životna pitanja godinama su zanemarivana, zarad jeftine patriotske retorike koja je samo produbljivala bezperspektivnost. Tako je bilo čak i od 2000. do danas. Stigli smo sada do tačke na kojoj je teško bilo šta da se reši. Objektivno, čvor na severu Kosova je toliko zamršen da se rasplet uopšte ne vidi. Sad nam je ostalo da lamentiramo nad sudbinom i da krivimo druge. To je primer kako srpska politička elita postupa prema problemima.
Tragična farsa od kampanje
* Verujete li strankama koje kreću sada u novu kampanju sa novim obećanjima, parolama, sloganima?
- Cela ta politička ikonografija bila bi farsična da nije tragična. Pošto se sasvim sigurno ništa novo neće politički desiti do marta, oni se bore za novi kolač vlasti. Zabavno je gledati šta oni misle da su slogani koji mogu da privuku narod. Ali, neko mora da zarađuje i na marketingu. Naslušaćemo se patriotskih parola i obećanja o ekonomskom prosperitetu i biće još hapšenja. Naravno, u hapšenju se neće otići toliko daleko da se ugroze i potencijalni koalicioni partneri.
* Ali, činjenica je da najmoćnije sile u punoj meri pomažu nezavisnost Kosova i da smo pritisnuti evropskim rokovima i uslovima? Zar uopšte postoji pobedonosni potez u takvoj konstelaciji snaga?
- U ovoj fazi zaista ne znam kako se rešava stanje na Kosovu. Ali, realnost se mora uvažiti: mi smo Kosovo izgubili. Da li je to pravedno ili nepravedno, dobro za nas ili ne, pitanja su, nažalost, drugog reda. Sve dok velike sile ne odluče drugačije tako će biti. Gotovo sve granice u Evropi nacrtane su na osnovu dogovora najjačih sila. E, tek kad uvažimo tu realnost moći ćemo da nađemo način da narod na Kosovu pristojnije živi. Time se sada ne bavi niko i za to nam nije kriva EU prema kojoj naši političari imaju potpuno pogrešnu percepciju.
* Zar nije, bar kad je reč o EU, Srbija pokazala da može da bude dobar đak, jer smo ispunili sve što je do nas da nastavimo integracije? Pa čak i više...
- Nama je i Evropa promašena priča. Ova vlast priča o EU kao o nekakvoj kasici prasici iz koje treba da se uzme što više para od kojih ćemo onda bolje da živimo. To je sva njihova filozofija. Ovde se, zapravo, nikad nije ozbiljno razgovaralo šta to znači Evropa sa stanovišta standarda, principa, institucija, sistema. Posle posete Angele Merkel, jedina tema je bila koliko para ćemo izgubiti ako ne dobijemo status kandidata. A niko nije govorio da ćemo izgubiti godine ako se ne upristojimo kao društvo. Ovde nikakav novac ne pomaže kad su institucije razorene, a sistem vrednosti ne postoji.
* Šta još politička elita treba da učini kad se celokupna vlast i veći deo opozicije zaklinje u EU, a postoji mišljenje da smo postali čak i suviše servilni prema svemu iz Brisela?
- Nije to servilnost nego neodgovornost. Ako hoćete u EU, morate prvo da shvatite o čemu se tu radi. Morate da prihvatite jedan niz standarda i da ih primenite u život. Znači, ne treba da bude cilj dobijanje nekakvog papira i diplome zbog novčanih fondova nego da postavljate evropske standarde u svojoj zemlji. Ako smo mi voz, moramo da imamo evropske šine, a usput ćemo, podrazumeva se, zaraditi i na transportu. Naši političari su kao mala deca kojoj su rekli da ne mogu da jedu dok ne operu ruke. A onda moraju svaki put da se nadziru jer će inače sesti za sto sa prljavim rukama.
* Čini se, ipak, da nas Evropa tretira kao najlošiju decu u odeljenju, pa nam se uslovi povećava i kao da im kraja nema?
- Mislim da mi za sada i jesmo najlošiji đaci u odeljenju i da moramo mnogo da učimo. Nemamo mi nikakve posebne uslove nego smo jednostavno zarobljeni u prošlosti. Percipirani smo, ne bez razloga, kao neko ko je najviše odgovoran za zločine tokom devedesetih. Odatle proističu mnogi uslovi. Sigurno je da Evropa ima i svoje miljenike i draže đake. Tačno je i da se neki iz regiona tretiraju kao deca funkcionera, a neki ne. Ali to nas ne pravda. Kad pravite probleme u razredu ne možete se braniti time da vas učiteljica ne voli. Da smo mi besprekorni, mogli bismo da se žalimo na Evropu.
* Može li u ovakvoj stranačkoj podeli karata da se nađe nekakav konsenzus i model kako bi započeo novi preobražaj? Svedoci smo da se svakog dana osnivaju nove stranke i politički pokreti...
- Nijedna naša partija nije demokratska. Sve su to autokratske partije jedne ličnosti. Vrlo teško je očekivati da tako nedemokratske uvedu demokratiju bilo gde. Imali smo jednopartijsku, a sada višepartijsku državu. Ali, to je i dalje u suštini - partijska država. Nije se stvorila još stranka koja je iznutra demokratska u meri da može da istinski demokratizuje državu. Ne znam gde se nalaze neki drugi ljudi koji bi počeli da se bave politikom izvan ove postojeće matrice. Verujem da postoje.
Studenti nas pročitali
* Vidite li u vašim studentima pokretačku snagu da se stvari ipak u budućnosti promene nabolje?
- Studenti su nas pročitali, i to je najtužnije. U vreme komunizma ja nisam bila u partiji i mogla sam da radim bez problema. Nikada me nijedan student u to vreme nije pitao da li mu je korisno da uđe u partiju da bi bolje prošao profesionalno. U poslednje tri godine moji studenti me to često pitaju. Čak traže i savet u koju bi stranku bilo najbolje da se učlane. To je pravi odraz sistema u kome živimo. Ne mogu da ih savetujem da to čine, ali ne želim ni da ih odvraćam. Kažem im da su veliki i da sami treba da odluče. Ne mogu ja da delim lekcije ljudima koji u ovakvom sistemu kreću od nule. Ne znam šta je za njih dobro danas, kada ni portir u javnom preduzeću ne možeš da budeš ako nisi u nekoj vladajućoj stranci.
* Kako vam, kao političkom borcu iz devedesetih, izgleda ova bezobalna
politička scena u kojoj praktično svako može sa svakim, a niko ne može ni da predvidi kako će izgledati buduća vlada?
- Pohlepa je uvek bezobalna, a kod nas je to dovedeno do savršenstva. U Srbiji vlast znači novac. Potpuno je irelevantno da li političar stavlja taj novac u džep ili stoji u hijerarhiji iznad onih koji trpaju pare u džepove. Kod nas nijedan političar nije pošten. Ta glad za novcem je neutoljiva i zato svako može sa svakim. Nema ovde više ni ideologije ni političkih ideja i suštinskih razlika. Šetaju se političari levo-desno, napred-nazad. Sve je marketinška magla za bogaćenje. Izlaz je u nečem novom. Sigurna sam da će to novo doći jednog dana.
* Gde su intelektualci i vaše kolege profesori univerziteta da budu korektiv političkim procesima? Zašto nema javnog dijaloga o ključnim temama?
- Odgovorno visoko obrazovanje bi se u našoj situaciji ozbiljno pozabavilo svim društvenim procesima - od politike do očuvanja okoline, urbanističkog haosa do upravljanja naučnim dostignućima i energetikom. Ta treća funkcija univerziteta, uz obrazovanje i istraživanje, mora da bude kontrolni mehanizam države na svim planovima.
Ali, intelektualci su potkupljiva i lako kvarljiva roba. Država finansira projekte od kojih žive mnogi profesori univerziteta. Tako i oni postaju deo matrice i ćute i kada vide deformacije u sistemu. Kada bi se društveno angažovali, državni projekti bi prestali da budu njihov dodatni izvor prihoda. U modernim zemljama, ti projekti se poveravaju mladim istraživačima, a profesori rade za platu. Zamislite samo, kod nas se čak uvoze elektronska brojila. To je najjednostavniji uređaj koji svaki student završne godine elektrotehničkog fakulteta može da konstruiše. Niko se, pa ni mi koji školujemo decu, nije pozabavio tim pitanjem jer bismo se tako zamerili političkim krugovima koji žele da od Francuza kupujemo brojila. Dok god je to tako, a nema šireg društva koje će da nam kaže - čekajte ljudi, pa vi ne radite svoj posao kako treba - ništa se ne može pomeriti. U ovoj zemlji niko ne radi svoj posao kako treba, a svi tvrde da nisu odgovorni, a jesu.
* Zašto studenti, koji su decenijama bili pokretač velikih procesa, ni dižu glas? Kao da su se i mladi pomirili i priklonili neminovnim procesima?
- Studenti su postali pragmatični. Oni pamte još devedesete i videli su gde nas je sve odvelo. Razumeli su da im je diploma samo šansa da odu u inostranstvo. I da bi samo izgubili vreme koje bi potrošili na sređivanje ovog društva. Zato ih opšti javni interes i borba za njega ne interesuju. To je ogroman problem za jednu zemlju.
* Kako onda odbraniti srpske institucije - od parlamenta do univerziteta - ako je dijagnoza tako crna?
- Ova država je već sada bez ijedne institucije. Nemamo ni sudije, ne zna se više da li su izabrani, neizabrani, reizabrani... Nemamo parlament, jer su poslanici automati i najbolje bi bilo da ih ima onoliko koliko je stranaka. Ne postoji način da poslanik glasa kao čovek, a ne kao partijsko dugme. Vlada je ekspozitura stranaka. Ne zna se da li imamo parlamentarni ili predsednički sistem. Ne znamo ni koliko imamo policiju kad se sada hapse njihovi ljudi zbog pobune JSO. Nemamo ništa. Pod Miloševićem su bar postojali neki obrisi tih institucija, koliko god da su one štetne. Tada je bar postojala opozicija koja sada ne postoji.
* Gde ćemo onda biti 2021. godine kada smo došli do vode, deceniju posle velikih demokratskih promena?
- Moja lična očekivanja su da budem živa. A kako će da izgleda Srbija stvarno ne znam. Nešto će morati da se desi. Negde ćemo se mi ipak pomeriti. Ne znamo još kako izgleda dno na koje treba da padnemo, ali kad ga vidimo moraćemo da ustajemo.
Save time... see it my way.