Svako malo iskoči po jedna ovakva tema na ES-u, i tako godinama unazad, ali ono što je zabrinjavajuće jeste to što se malo toga menja u razmišljanju ljudi. I dalje je u ogromnom procentu prisutan sindrom "država d'uradi nešto" i kukanja o tome kako "nema posla", "poslodavci su izrabljivači", "male su plate" i kako upravo država tu nešto treba da promeni. Šta tu država može da promeni na bolje i kako ? Država svojim delovanjem može samo da pogorša stanje.
Evo konkretno, šta može država da promeni u vezi malih plata ? Da odredi minimalac 500-600 evra i potpuno zabrani otkaze iz bilo kog razloga ? Pa može, ali onda bi se broj radnih mesta u najboljem slučaju prepolovio, jer jednostavno postoje radna mesta (ogorman broj radnih mesta zapravo) koja jednostavno ne vrede toliko. Jel to bolje za radnike ?
Ili šta država može da promeni u vezi nedostataka radnih mesta ? Da naloži svim poslodavcima da moraju da imaju barem 50 zaposlenih inače ne mogu da rade ? Pa može i to, ali onda mali privrednici uopšte ne bi postojali, a upravo mali privrednici obezbeđuju značajan broj radnih mesta kojih u tom slučaju ne bi bilo ? Jel to bolje za radnike ?
I konačno, kako to država može da utiče na izrabljivanje radnika i boje uslove za radnike u nekoj firmi, bolje nego što sada to radi ? Jel postoje zakoni koji određuju maksimalni broj radnih sati nedeljno, obavezan godišnji odmor, minimalnu platu, zaštitu na radu, nemogućnost davanja otkaza bez razloga ? Postoje. Pa šta više treba ? I ovo je previše.
Dakle, činjenica je da država ne može d'uradi ništa na poboljšanju standarda građana, jer se standard ne gradi zahtevima, nego predanim i angažovanim radom, i to ne samo na poslu, već i na promenama u društvu, a to se postiže pre svega radom na sebi i upravo je to ono što mnogi ne mogu da shvate. Kao što su odin i anakin lepo primetili, problem je u tome što su ljudi (čast izuzecima) suviše statični. Stalno traže nekakve promene, a ništa ne rade povodom toga, već sve očekuju od države i/ili poslodavca. Nisu spremni na promenu posla, nisu spremni na preseljenje, nisu spremni na traženje posla, ne shvataju da su za neke stvari koje im ne odgovaraju na poslu, krivi isto koliko i poslodavci i što je najgore nisu spremni da razmišljaju ni o čemu. A da je to tačno, lično sam se uverio na brojnim primerima.
Nabrajanje tih primera, potrajalo bi mesecima, ali evo samo nekih. Recimo, jedan komšija koji radi kod privatnika u proizvodnji i rade sa opasnim mašinama koje mogu da budu opasne po život. Naravno, poslodavac im je obezbedio svu potrebnu zaštitu, ali i on i još par kolega kad god nema šefa, ne koriste tu zaštitu jer im smeta. I šta ako im se desi nešto ? Biće, poslodavac nije obezbedio zaštitu na radu. Ili ovaj jedan poznanik što radi kao vozač i hvali se kako ne vezuje pojas, jer ga guši, a i boli ga uvo jer poslodavac plaća sve kazne. A ne konta da nije problem u kaznama, već ako mu se nešto desi, to je automatski nezgoda na radu i poslodavac može za to da odgovara. Jel tu država treba d'uradi nešto ili ti ljudi trebaju da počnu da misle svojom glavom i shvate da zaštita na radu ne postoji eto tako, nego zbog njihove lične bezbednosti. Klasični leminzi.
Takođe, jako malo ljudi je zaista spremno na promene, iako stalno kukaju za istim. Stvar je u tome što se promene ne dešavaju same od sebe, nego radom na tim promenama, kao i to da za neke promene, najčešće treba učiniti neke druge, mnogo drastičnije promene. Na primer, ako neko želi da ima veću platu, nije dovoljno samo da to želi i čeka da mu neko to obezbedi, već da uradi nešto povodom toga. To može biti promena posla, preseljenje u drugi grad ili drugu državu, sticanje novih znanja, prekvalifikacija, obuka za rad na novim poslovima, promena načina razmišljanja, poboljšanje svojih psiho-fizičkih sposobnosti, itd. Država tu takođe ne može d'uradi ništa, ako pojedinac nije spreman na promene i/ili ne želi da radi na njima. I kada takav kaže da ne može bolje, to nije ništa drugo nego traženje izgovora i opravdanja za samog sebe.
Istina, postoji jedan manji procenat ljudi čije je recimo psiho-fizičko stanje nepromenljivo i zbog toga ne mogu da rade neke ili nijedan posao, ali to su onda socijalni slučajevi. Svi ostali imaju izbor. Ako ti fali fizičke snage, tu je teretana. Ako nemaš para za teretanu, uzmeš plastične flaše i parče konopca (može se naći za dž u svakom kontejneru), napuniš vodom i bilduješ. Ako ti fali znanja i obrazovanja, postoje kursevi. Ko nema za kurs, tu su knjige i internet. Ako nemaš para ni za knjige i internet, sigurno imaš barem jednog prijatelja koji ima, pa uvek možeš da ga zamoliš da ti dozvoli sat vremena dnevno kod njega da pročitaš nešto što ti treba. Nema posla u tvojoj branši u gradu u kome živiš, potražiš posao u drugom gradu. Nema ni u drugim gradovima, potražiš u drugoj zemlji. Nema nigde posla za tvoje zanimanje, promeniš zanimanje. Rešenje uvek postoji, samo je stvar toga koliko je nekome zaista stalo da nađe rešenje, umesto da sedi i kuka na okolinu, poslodavce, državu, marsovce...
Ko god misli da to nije moguće, to samo znači da nikada nije ni pokušao ili barem ne na pravi način. Svaki dan, ali bukvalno svaki, slušam od ljudi razne priče i kukanja o ovome o čemu se i ovde priča, te male plate, te ovakav poslodavac, te onakav poslodavac, te država neće d'uradi ništa... A kad god sam nekome od njih pokušao da ponudim savet kako to mogu da promene, odgovor je u preko 90% slučajeva "ma to ne vredi ništa", "neće uspeti", "ne mogu ja to", "lako je tebi da pričaš kad nisi u toj situaciji"... a kada pitam kako zna da nešto ne može ako nikada nije ni pokušao, najčešći odgovor je "Ma jednostavno znam", bez ikakvih argumenata i objašnjenja za to što tvrde i nastave da rade po starom i kukaju što rade po starom. To je kao da uzmeš da hodaš po trnju i umesto da se pomeriš sa trnja, nastaviš da hodaš po istom i kukaš kako boli. Postoji ime za to, zove se mazohizam.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti