Ostajete u Srbiji? Mora da ste tranzicioni dobitnik. Sin ili kćerka tajkuna sa Dedinja. Ili ste se udali za fudbalera?
Moguće je da ste zagriženi patriota koji „ostaje ovde”. Možda ste toliko samouvereni da vas uopšte ne muči bojazan da će vam neki stranac ili domaći izdajnik uzeti radno mesto. Jer ga, verovatno, i nemate.
Ako se ubijate od posla, nadničite, recimo, po poljima u istočnoj Srbiji, realna opasnost vam predstavlja samo neki siroti Rumun koji traži hleb, bežeći iz svog „tranzicionog raja”.
Marija Bošković, medicinska sestra, radi u Institutu za transfuziju krvi 20 godina. Razvedena je. Njena kćerka kozmetičarka ima 25 godina, a živi s dečkom u iznajmljenom stanu. Dečko je stolar i radi u fabrici nameštaja, kod privatnika.
„Ne mogu da sastave kraj s krajem”, kaže Marija, koja sa 43 godine žuri da napusti Srbiju. Radila je 2000. godine za stranu kompaniju na italijanskom brodu „Melodi” sedam meseci. Plovila je Sredozemljem, obilazila američku obalu, Karibe...
– Bio je to krvav, crnački posao za malu platu. Vratila sam se u Beograd iz privatnih razloga. A ovde ne može da se živi. Jednostavno, praktična sam. Naravno da sam i ljuta, jer, ovo je moja zemlja. Zaradim 160-170 evra. Živim još kod roditelja. Tata je penzioner, a mama se sprema za penziju. Ne zna se šta je gore. Ljudi su uplašeni, ne znaju da li će uopšte dobiti penziju. Da vam ne pričam o minusu u bankama. Svakodnevno se borimo za preživljavanje. Ukidanje čekova je katastrofa. Jedini luksuz su mi cigarete. Ne pamtim kada sam bila u bioskopu. U inostranstvu se bar osećate kao čovek.
Marija bi volela da dobije unuče. „Ali, kako? Od čega? Kćerka i zet mi, bukvalno, rade kao konji. Samo za kiriju”.
Zato bi otišla čak i u Maleziju. Čula je da tamo sa 100 dolara može da se živi šest meseci. Ko tamo ima 200 dolara, taj je kralj.
– Ne očekujem boljitak. Mislim da će nam biti sve gore. Profesije su obezvređene. Šta u ovim godinama da radim? Da budem sponzoruša? Ipak postoje neke moralne granice – sumorno razmišlja Marija Bošković.
Sonja Kovačević je profesor u jednoj beogradskoj gimnaziji. Predaje biologiju. Mogla bi da radi u Institutu, ali su tamo mesta zauzeta u narednih 200 godina. Sonja tvrdi da je veliki patriota. Ipak, poslednjih godina intenzivno razmišlja kako da ode. Ujak joj živi na Floridi, tetka u Mičigenu. Društvo joj poručuje da je luda što ne iskoristi šansu.
– Dok je Milošević bio na vlasti, njega i SPS sam optuživala za loše stanje u zemlji. Nadala sam se da će se nešto izmeniti kad opozicija dođe na vlast. Međutim, više u meni nade nema. Jer, apsolutno, bez ikakve griže savesti, mislim da je sada mnogo gore. Totalni gubitak nade. Više nikome ne verujem, neću izaći na izbore nikada. Možda sam pogrešila profesiju. Bolje bi bilo da sam pevaljka sa silikonima – priča Sonja Kovačević.
Četrdesetdevetogodišnji ekonomista iz Čačka drži aparate za zabavu u okolini Čačka – pikado i bilijar. Radio je i sa poker aparatima. Zbog zakona o igrama na sreću ovaj junak sive ekonomije nije imao sreću. Ima troje dece:
„Ne može čovek da zna šta će biti sutra. Sve što radim, radim na ivici ilegale. Vodim se kao nezaposlen. Žena radi u firmi u koju ne stižu plate. Dobije tri ili četiri hiljade dinara mesečno. Možda bi zaista moglo da se skokne do neke zabiti na kraju sveta, ma bilo gde, da se uzme neki dolar i pošalje kući”.
– Možda se u ovoj gužvi neko snađe, neko obogati. Možda je to zato što ne prihvatamo okupaciju. Čudim se našim političarima. Treba da dignemo ruke uvis, da se predamo Amerikancima – predlaže Čačanin.
Ofucane su priče o snalažljivim ljudima. Čačanin se ne snalazi. I nije ga sramota zbog toga. Čovek je lepo vaspitan.
Velimir V. Topalović, specijalista za međunarodni marketing, među polaznicima Ekonomskog fakulteta u Beogradu – generacija 1985. godine – poznat kao Laki, kaže da nije razočaran situacijom u Srbiji. Ne zbog svoje makroekonomske analize i političkih projekcija, već zbog meteorološko-sudbinskih procena da posle kiše uvek dolazi sunce. Topalović je patriota i demokrata. Razmatra nekoliko opcija kako bi konačno pobedio tranziciju.
– Otišao bih iz Srbije samo na belom konju, sa par kontigenata nojeva, tamo gde su ljudi željni dobre hrane – optimista je Laki Topalović. Već je napravio biznis plan. Izgradiće farmu, uzgajaće nojeve u Bavaništu, varošici kod Pančeva. Biće to slobodan protok ljudi, robe, ideja, kapitala i novca.
Od zarađenih para kupiće kupiće brod i obići svet za manje od 80 dana. Ostaće mu novca i za nekoliko karata za koncert Rolingstonsa. Ostaviće siću i za super bol, finale američkog fudbala. Za njega, i par drugara. Ako Bog da, dogodiće se repriza Barija, finala Kupa šampiona u fudbalu. U vreme Prosinečkog, Savićevića i Pančeva, Laki Topalović je bio „gospodin student”. Putovao je avionom za Bari. Plašio se da „Delije” ne prevrnu trajekt.
Aleksandar Apostolovski